Kerid ili kako ja volim da ga zovem Keriđ je vulkanski krater na jugu Islanda u regiji Grimsnes. On je samo jedan od nekoliko poznatih vulkanskih kratera na području Islanda. Ovaj krater je star oko 3000 godina, dok su na primer Seiðisholdar i Kerholl stari duplo više. Na dnu kratera danas je malo jezerce sa izrazito svetlo plavom bojom vode, koje je u trenutku kada smo ga mi posetili bilo zaleđeno. Vlasnici zemljišta naplaćuju oko 500 dinara ulaz. Iskreno da vam kažem ne mogu da se nakajem što sam platio. Prvo, mesto je lepo, ali ništa spektakularno za te novce, a drugo posebno jer kada nam je čovek naplatio kartu, zatvorio je pult i otišao, a kapija je ostala otvorena. Ono što mi je velika uteha je, ako im je verovati, da će ovaj novac upotrebiti za zaštitu životne sredine. Inače, sa naplatom se počelo od 1. marta 2016. godine, a mi smo ovo mesto posetili 15. marta.
Kerid - vulkanski krater star oko 3000 godina - Fotografija: Agata Rorat |
Ana odlično vozi. Sve vreme nam piči radio sudurland, link: http://www.sudurlandfm.is Finu muziku puštaju, malo islandsku, malo stranu, ali često se zapričavaju, naravno na islandskom, pa su po tom pitanju malo dosadni. Bilo je pridveče, umorni smo od vožnje, ali i gladni, pa smo se parkirali na prvom parkingu na koji smo naišli. Bila je to benzinska stanica u jednom omanjem mestašcu koje oni nazivaju gradom. Nije bilo tako pametno praviti supu na plinskoj boci sa otvorenim plamenom nedaleko od benzinske pumpe, ali šta ćemo... Zahvatili smo vodu u radnji pored, na kojoj je velikim slovima pisalo
Ručak na parkingu - Fotografija: Agata Rorat |
"Pica, roštilj, hamburger". Pored luksuzne limuzine i ovog natpisa mogli ste videti tri paćenika kako kuvaju srpsku kokošju supicu u kombinaciji sa poljskom kašom i kobasicama i kineskim nudlama, a potom istu kusaju iz iste šerpe do dna. Pošto nas je ovo jelo zasitilo - bućkuriš, na koje ne mogu da se žalim jer sam u njemu uživao, rešili smo da spavamo. Hostel nismo imali, pa smo u toaletu benzinske stanice obavili ličnu higijenu i vratili se u auto - Santa Lusiju. Bila je dovoljno komforna. Oborili smo sva sedišta nazad tako da je sada celokupni prostor iza vozača do gepeka bio nama na raspolaganje. Nego pre nego da zaspimo, devojke su plele rukavice od islandske vune, sa kojom su bile oduševljene i opterećene, pa su počele samo o njoj i da pričaju, a ja sam za to vreme bio dj, te puštao muziku sa moje plej liste sa telefona. U jednom trenutku sam shvatio da me Ana posmatra, a onda mi se i obratila: "Ne mogu da verujem kako ti uspeš sam sebe da učiniš srećnim! To mi se dopada!" I stvarno umem, ali ne znam da li to dolazi iz prijatelja iz glave ili tek onako, ali mi polazi za rukom, definitivno. Uvukli smo se u vreće za spavanje i probudili tek oko 11 časova. To znači da smo veoma dobro spavali, pa čak i bolje nego u hostelu.
Jutarnja kafa - Fotografija: Agata Rorat |
Нема коментара:
Постави коментар